Velika seoska dvorišta po kojima se šeću psi, guske i kokoši, a u sredini se nalazi veliki bunar ili pumpa. Upravo tako često izgledaju seoska domaćinstava.
U neka davnija vremena bunari su bili jedino što je ljudima moglo omogućiti svježu vodu u blizini kuće. Ručno su se kopali, a bilo ih je vrlo opasno i bušiti i čistiti.
Danas je bušenje bunara puno jednostavniji proces, a i oni sami nisu više toliko opasni. Opasna je voda koja se crpi iz bunara.
Iako je u 21. stoljeću vodovod dostupan, mnoga domaćinstva imaju vlastiti izvor vode, bunar. Bez obzira nalaze li se bunari u gradovima ili ruralnim područjima, podzemna voda koju crpe može biti itekako zagađena.
Septičke jame, poljoprivredna zemljišta, blizina industrije, farme… sva onečišćenja ispuštaju se u tlo, a iz tog istog tla crpi se voda za bunar.
Voda iz bunara često može biti zagađena i puna neželjenih spojeva:
Bunarsku vodu trebali bi redovito kontrolirati u laboratorijima za kemiju i mikrobiologiju kako bi se dobili pouzdani podaci o sastavu vode.
Ako vodu iz bunara koristite za piće, definitivno je trebate pročistiti i dezinficirati.
Voda iz bunara najčešće se koristi za navodnjavanje. No, koristite li je za piće, iscrpljenu vodu obavezno morate dezinficirati.
Postoje dva načina za dezinfekciju bunarske vode:
Klor se u vodu za dezinfekciju počeo stavljati još krajem 19. stoljeća, a dan danas je jedna od najraširenijih metoda ubijanja bakterija i parazita u pitkoj vodi.
Potrebna količina klornog sredstva se prethodno otopi u prikladnoj posudi (kanti), dobro izmiješa i taj otopljeni sadržaj se ubaci u vodu koja se dezinficira.
Redovito kloriranje u lokalnim vodovodima obavlja se preko klorinatora, gdje se pripremi vodena otopina klora koja će zadovoljiti standard da u korištenoj vodi za piće koncentracija slobodnog rezidualnog klora bude do 0,5 mg/l.
Naime, bunar nije dovoljno dezinficirati jednom jer bunarska voda nikad nije ista već sa sobom nosi nova zagađenja.
Kod takvog redovitog kloriranja vode često se mora provjeravati i koncentracija klora u vodi.
Premala koncentracija klora neće uništiti sve viruse i bakterije iz vode, a prevelika koncentracija klora u vodi doista može naštetiti zdravlju. Klor u vodi može uzrokovati alergije i probleme s disanjem, ali i jako suhu kožu i kosu pa čak i dermatitis.
Druga metoda dezinfekcije vode koristi moć ultraljubičastog zračenja za uništavanje virusa, bakterija i ostalih prisutnih mikroorganizama u pitkoj vodi.
Ova metoda za razliku od kloriranja ne koristi nikakve kemijske elemente za pročišćavanje. Ne samo da to znači sigurniju pitku vodu za ljude već je takva dezinfekcija i dobra za okoliš.
UV dezinfekcija je efikasan način za suzbijanje svih bakterija, virusa, spora i patogena koji su otporni na klor, izazivanjem fotokemijskih promjena unutar ćelija organizma.
Instalacija se svodi na ugrađivanje lampe na glavnu dovodnu cijev vodovoda, a nakon postavljanja nisu potrebne nikakve dodatne instalacije i česte provjere. UV lampi za dezinfekciju potrebna je promjena otprilike godinu dana nakon postavljanja.
Dezinfekcija UV zračenjem odličan je izbor i na zadovoljstvo svih ukućana jer UV zrake ne mijenjaju okus i miris vode.
UV zrake ne razbijaju kamenac u vodi, a kako je bunarska voda često vrlo visoke tvrdoće uz UV lampu se postavljaju i uređaji za omekšavanje vode.
UV zračenje puno je jednostavniji i sigurniji način dezinfekcije vode od kloriranja.
Ako vodu dobivate iz bunara nikako ne smijete ignorirati provjeravanje njene ispravnosti i njeno dezinficiranje i omekšavanje.
Korištenjem uređaja za omekšavanje vode i UV lampe za dezinfekciju u svakom ćete trenutku znati da je vaša voda čista i spremna za korištenje.